Kako se unapređuju (komunikacijske) vještine?
Aristotel je zaključio da je dobra konverzacija jedna od ključnih stvari za dobar život. Više od dvije hiljade godina kasnije, zaključak se nije promijenio, no nismo postigli izvrsnost u vještini komunikacije. Jedan od razloga je i taj što je pozadina komunikacijskog procesa veoma kompleksna a poboljšanje počinje radom na sebi koji nije jednostavan. Tako se valjda i teško odlučujemo započeti ga. Ako smo sretni da smo toga svjesni, uopšte. I, upravo tako – cilj rada na komunikacijskim vještinama nije usavršiti ih do te mjere da nemamo više tu šta da radimo, već nešto drugo: da budemo svjesni stvari koje ugrožavaju tu našu komunikaciju.
Aristotel je o komunikaciji, između ostalog, govorio kroz propitivanje o tome šta ljude čini sretnima. I zaključio ponovo nešto što potvrđujemo i danas – da je promjena moguća, i da je rezultat navike. Za to nam treba vrijeme, praksa i ohrabrenje. I, eto odgovora na pitanje iz naslova. Vještina se unapređuje tako što ponavljamo novo ponašanje dok ne formiramo nove obrasce u mozgu. (Naš je mozak fleksibilan pa je to moguće; odnosno, tako se kaže iako fizički nije rastezljiv već su posrijedi neka druga zbivanja koja imaju više veze sa promjenom temperature.)
…ponavljamo novo ponašanje dok ne formiramo nove obrasce u mozgu
Vještina se ne uči tamo gdje se uči matematika, na primjer. Brzo pamtimo da su dva plus dva četiri, ali nova vještina se formira tamo gdje “borave” emocije i ponašanje, tako da je savladavanje nove vještine jednako promjeni ponašanja. Ni ne uči se, dakle, već se vježba! A, ne možemo preko noći promijeniti navike. Da skratim priču – ako budete vježbali novu malu naviku, dali sebi malo vremena i prisjetili se da slijede lijepe nagrade za vaš trud, unaprijedićete vještine komunikacije koje će vam podići samopouzdanje, dati kvalitetne odnose, pomoći da ostvarite ciljeve na poslu i što je najvažnije, sačuvati zdravlje. Frustracija koju sa sobom nosite jer niste uspjeli iskomunicirati svoje potrebe, ili neku novu ideju, ili kada se niste zauzeli za sebe, ne nestaje, već se pretvara u neku od ružnih ljekarskih nalaza (ne pitajte me kako znam).
Različite faze unapređenja
Unapređenje vještina ima nekoliko svojih faza. Kada tek počnete, biće vam malo neobično i djelovaćete sebi pomalo vještački. To je prirodno jer radite nešto drugačije nego ste navikli. Nastavite vježbati i ova će faza proći za par sedmica. Kasnije, biće vam sve prirodnije to novo ponašanje, i kroz neko vrijeme nećete ni razmišljati o tome kako je to nešto novo – biće to dio vas. Neke tehnike će biti lakše za vježbati, a neke će biti malo izazovnije. I to je različito za svakoga od nas. Poput razvijanja mišića u teretani, treba malo vremena, strpljenja i odlučnosti. Ako nema nimalo bola, znači da se mišić ni ne razvija. Tako i za vještine u ovom slučaju vrijedi da:
Ako nema nimalo nelagode, znači da nismo ništa ni promijenili.
Prije nego s vama podijelim jednu tehniku s kojom možete započeti svoje vježbanje komunikacijskih vještina, evo jedne od mojih omiljenih priča. Prvi put sam naišla na nju u knjizi The Secret Life of the Mind, Mariana Sigmana. Većina misli da je prošlost iza nas, a budućnost ispred. No, o ovome bi se dalo raspravljati. Na primjer, pripadnici Aymara naroda iz regije Anda iz Južne Amerike drugačije zamišljaju vezu između vremena i prostora. Kod njih, riječ “nayra” označava prošlost, ali istovremeno znači “ispred”. A riječ “quipa” koja znači budućnost, istovremeno znači i “iza”. Što znači da je u njihovom jeziku prošlost ispred, a budućnost iza. Ovo se odražava i na način razmišljanja jer tako pokazuju i vezu sa svojim tijelom. Aymari će postaviti ruke iza sebe kada se referišu na budućnost, i ispružit će ih ispred sebe kada misle na prošlost. Objašnjavajući to tako što je prošlost jedina koja nam je poznata – ono što naše oči vide (ili su vidjele) pa je samim time ispred nas. Budućnost je nepoznata, ono što oči ne vide, i zato nam je iza leđa. Nepoznata budućnost vremenom dolazi ispred njih kako se kreću unazad na “crti vremena”, te postaje prošlost i biva im ispred očiju.
Jedna moćna tehnika
Iz ove priče ću izvesti tehniku koja ima vjerovatno najmoćniji rezultat. Primjenjujte je tokom bilo koje dileme, u različitim kontekstima i situacijama napetosti. U dijalogu sa drugima kada vas nerviraju, ali i u dijalogu sa samima sobom, kada vam se nameću ružne misli. Zahtijeva malo samokontrole i “fizičkog” napora. Od vas se traži da prije nego izustite ili napišete bilo šta u tom afektu, izgovorite:
Moja perspektiva nije objektivna istina.
Šta to zapravo znači? Pomaže vam da napravite malu pauzu i prisjetite se da stvari možda nisu onakve kakvima se čine. Pravite prostor da otkrijete moguće “mušice” u koje ste ubijeđeni, a koje možda nisu činjenično stanje. Nakon što izgovorite da vaša perspektiva nije objektivna istina, možete se poslužiti papirom i olovkom i nabrojati činjenice u vezi sa tom situacijom koja vas muči. Činjenice su one stvari koje možete provjeriti i dokazati. Pa pogledajte ponekad te bilješkice i dajte im šansu u odnosu na ono kako se “osjećate”.
***
Naslovnica, privatna arhiva
