Najčešći mitovi o načinima prehrane

Česti su tekstovi koji savjetuju kako se pravilno hraniti, odnosno kako smršati. Prvo, jako je važno da način prehrane bude usmjeren na to kako se zapravo optimalno hraniti u svrhu očuvanja i unapređenja  općeg zdravlja, a ne u smjeru mršanja. To koliko imamo kilograma ili kako izgledamo ne mora biti odraz dobrog zdravlja.

Nezdravo mršanje, šta je to?

Pravljenje filozofije i neke velike nauke o tome kako smršati je nešto što je u mainstreamu nametnuto. Svaki sportista čiji sport podrazumijeva težinsku kategoriju u velikom broju slučajeva mrša pred svaki nastup najčešće na “nezdrav način”.  Da li je neki način mršanja „nezdrav“, lično mislim da je floskula i česta konstatacija koja obično nije utemeljenja.

Na primjeru vrhunskih sportista, Denis Muhović, osvajač zlatne medalje u karateu na Evropskom prvenstvu za seniore u Tallinnu, u Estoniji 2002. godine, se takmičio u kategoriji do 80 kilograma. Dan prije vaganja Denis je imao 85 kilograma, a potom je skinuo tih 5 kilograma za samo jedan dan, kako bi prošao vagu. Nakon toga, na dan takmičenja je imao nevjerovatnih 91 kg, takmičio se i pobijedio. Na svakom Evropskom prvenstvu u karateu se takmiči samo po jedan takmičar iz svake države, tj. najbolji u toj kategoriji, što znači da ni jedna borba na Prvenstvu nije na niskom nivou, a Denis ih je imao pet za samo jedan dan, bio je zdrav i snažan o čemu svjedoči njegov rezultat. U mnogome isti slučaj je kod boksera, MMA boraca, judo boraca, tae kwon do itd. Iz svega ovoga možemo zaključiti da priča o nekom „nezdravom“ mršanju ili debljanju baš i „ne pije vodu“ uvijek.

Tajni napitak

Naredni najveći mit o ishrani je onaj o nekim čudotvornim namirnicama, koje tope potkožno masno tkivo. Svaki dan na portalima možemo pronaći po jedan takav tekst. Na primjer,

ako konzumiramo đumbir svaki dan, kilogrami će se topiti. Da je to baš tako, sigurno bi svjetska populacija bila mnogo mršavija.

Kalorijski deficit nije održiv       

Kalorijski deficit je također još jedna djelimično tačna teorija o mršanju. Bazirana je na utrošku kalorija unesenih hranom, odnosno procjenom broja unesenih kalorija, a manjkavost joj je to što niko ne zna sa sigurnošću koliko ima kalorija npr. u jednoj jabuci, niti zna koliko će ih se reserbovati i utrošiti u nekom organizmu. Još jedna manjkavost ove teorije je i to što sve kalorije, odnosno namirnice nemaju isti karakter, pa tako brzina i način resorpcije nikad nisu isti. Često fasting (post) poistovjećuju sa kalorijskim deficitom, što baš i nije adekvatno poređenje.  

Poznato je da moždane ćelije troše više kisika od mišićnih ćelija, pa samim tim troše i više kalorija. Analogno tome, nekim umnim radom ćemo trošiti više nego treningom.

Također, poznati su slučajevi, uslijed nekih stresnih životnih situacija, da su neki ljudi gotovo “preko noći” izgubili mnogo kilograma, pa svu to filozofiju kalorijskog deficita možemo svrstati u mitove. Pored navedenih činjenica ovakav način prehrane je relativno neodrživ, a zašto? Zato što rijetko imamo vremena vagati namirnice i jesti tačnu količinu određene hrane za svaki obrok, svaki dan.

Proteini, najbolja opcija?

Priča o visokoproteinskoj prehrani je također djelimično tačna. Proteini su građeni od lanaca aminokiselina. Kada konzumiramo proteine oni se u našem traktu za varenje razgrađuju na aminokiseline, pa se tek onda resorbuju. Problem kod konzumiranja proteina je taj što se (po nekim istraživanjima) može resorbovati maksimalno 30% proteina, dok nam varenje proteina oduzima mnogo energije. Još neki nepovoljni faktori kod proteina životinjskog porijekla jesu to što je PH vrijednost tih namirnica kisela, te konzumirajući ih – mi se na neki način trujemo.

Varenje proteina životinjskog porijekla oduzima mnogo energije!

Mainstream nam nalaže da su proteini životinjskog porijekla esencijalni za izgradnju tkiva, međutim činjenica je da postoje bodybuilderi koji su vegani, pa to obara relevantnost te tvrdnje. Najčešća „poželjna“ namirnica u kontekstu visokoproteinske prehrane jeste pileće meso, koje najčešće biva “napumpano steroidima“, kako bi imalo optimalnu težinu za što bržu prodaju. Unosom steroida, koji su derivati testosterona, čini to da naš prirodni testosteron uspori svoj rad uslijed prisustva steroida unesenih hranom.

Samo određena količina nutrijenata?!

Još jedna od stvari koje nam se nalažu jeste količina nutrijenata koje moramo unijeti svaki dan. Relevantnost toga je upitna. Samo određena količina vitamina, minerala, gore navedenih proteina, ugljikohidrata itd. ? A šta sa ljudima koji praktikuju fasting (post) ili još ekstremnije breterijanstvo, tj. ljudi koji ne jedu i ne piju? Niko od njih ne ispoštuje unos preporučenih dnevnih vrijednosti, a nerijetko su zdraviji od većine današnje populacije.

Ne znam koliko vas je čulo za Brojsovu dijetu, koja se sastoji od toga da ne konzumirate hranu četrdeset dana, dok konzumirate određene čajeve i sokove. Brojsova dijeta je jedna od jako uspješnih terapija za kancer. Jedna je od rijetkih stvari koje nisam probao, ali u svojoj bližoj okolini sam imao priliku vidjeti uspješnost ovog vida terapije za kancer, što je također nešto što se kosi s preporukama o dnevnim unosima nutrijenata.

Šaolin redovnici se hrane samo nekom vrstom pure od riže, i to u relativno malim količinama za današnja poimanja, a vježbaju, kreću se svakodnevno, pa vjerovatno i više od nekih vrhunskih sportaša. Nemaju problema s oporavkom, kao ni sa savremenim bolestima. Čitao sam jednu multidisciplinarnu studiju, nažalost dugo nakon što sam u jednom trenutku života koristio redovno suplemente, da ni jedan suplement nema korelaciju s oporavkom tijela nakon treninga. Navedenom studijom su bili obuhvaćeni whey protein, vitamini, amino kiseline i sl.

Savremeni čovjek je sve više deblji i nezdraviji.

Trendovi vezani za načine prehrane se smjenjuju kao vremenska prognoza. Savremenom čovjeku je mindset programiran tako da mora postojati neki „savremeni” način prehrane, koji će od nas napraviti „super čovjeka”. Međutim, pored toliko „nauke” i priče u medijima o hrani, taj „savremeni“ čovjek je deblji i nezdraviji, htjeli mi to priznati ili ne.

Odluka i ustrajnost

Pošto sam dosta eksperimentisao s prehranom, pa čak i probao neke od gore navedenih “popularnih” teorija za pravilnu prehranu, iskustvo me ipak naučilo da zapravo treba manje jesti. Nadalje, 90% hrane treba biti sirova biljna hrana, te treba jesti samo unutar osam sati u danu. Jednom sedmično treba napraviti post u trajanju od 24 sata. Post se može produžiti i na 36 sati za žene, te 38 sati za muškarce. To je za mene ono što je optimalno. U tom režimu se jako dobro oporavljam od treninga, imunitet je odličan, a mozak mi funkcioniše jako dobro. Jedna velika prednost ovog režima jeste što uvijek lako mogu naći i pojesti jabuku, krušku ili bananu, s čim sam završio svoj obrok i nije mi problem biti gladan.

I na kraju, ono što je potrebno za ovaj režim jeste jaka odluka i disciplinovanost, kao i za sve drugo u životu.

***

Naslovnica / Photo by Andres, Pexels