Postura i značaj optimalnog držanja tijela

U prošlom članku sam se dotakao disanja. Kažem dotakao, jer je to tema za koju nije dovoljan samo jedan tekst. Jedan od faktora koji imaju veliki uticaj na samo disanje, a i na zdravlje uopšte, je i držanje tijela, odnosno postura. Vezano za dobro držanje tijela, vladaju neka mišljenja koja su daleko od realnosti, na primjer, da je dobro držanje tijela zapravo to da dok sjedimo trebamo držati tijelo kao da nam je umjesto kičme betonski stub. Zatim, vlada mišljenje da je postura nešto što se formira do određene dobi, pa poslije nemamo neki značajan uticaj na nju.

Interesantna stvar, koju nisam čuo u medicinskoj školi a ni na kineziološkom fakultetu, je da postoje vježbe za posturu. Iznenađujuće, na neformalnim edukacijama se posturi pridaje mnogo više pažnje, pa čak postoje edukacije čija je tema isključivo postura. E sad, šta je postura? Postura su međuodnosi segmenata tijela, jednog s drugim.

Segmenti tijela trebaju biti u optimalnom odnosu jedan naspram drugog i to tvori posture, tj. držanje tijela.

Čovjek s perfektnom posturom ne postoji. Postoji samo ideal dobre posture. Što su manja odstupanja od ideala posture, to je postura “bolja”. Postura je nešto što se može uočiti u kretanju, odnosno kada ispitanik ne razmišlja o svom držanja, pa tada možemo uporediti odstupanje od ideala dobrog držanja.

Značaj dobre posture

Dobra postura je bitna zbog našeg efikasnog kretanja, optimalnog položaja organa, kako bi oni u punom kapacitetu mogli vršiti svoju funkciju, te zbog disanja, koje je esencija dobrog zdravlja čovjeka. Postura također utiče na naše emotivno stanje, čak i govori mnogo o njemu.

Gledano sprijeda, segmenti našeg tijela: stopala, koljena, kukovi, rebarni lukovi, ramena… trebaju biti u simetriji i u zadovoljavajućem položaju. Gledano s boka, bitno je da kičmeni stub ima fiziološke krivine u zadovoljavajućoj mjeri te da je položaj glave zadovoljavajući u odnosu na vrat, odnosno kičmeni stub/trup. Gledajući ponovo s boka, stopala, koljena i kukovi također trebaju biti u optimalnom položaju.

Image by Freepik

Čovjek već po rođenju, u ranoj dobi, počinje da vježba uspravan stav. Vi koji ste u skorije vrijeme imali dodir s bebama, znate da u određenom periodu pedijatri gledaju držanje glave djeteta. Držanje glave je važno iz više razloga, a posebno jer je svojevrsna vježba za uspravan stav. Pored navedenog držanja glave i daljnji kretni razvoj bebe biva ustvari vježba za uspravan stav, koji dolazi kasnije. Mnogo vježbi za posturu, odnosno za „reset“ posture, i jesu zapravo imitacija beba, kao što su „head nods“, rolanje, puzanje i sl.

Smatra se da dvije stvari imaju najnepovoljniji uticaj na posture kod savremenog čovjeka, a to su nošenje cipela s đonom te sjedenje na stolici.

Hodajmo što više bosi

Naše stopalo je senzor koji našem mozgu daje 70% informacija o položaju našeg tijela, a mi tako bitan senzor prigušimo cipelama. Još gore od toga, dok nosimo cipele s petom na neki način šaljemo informaciju mozgu da se krećemo niz brdo. Kada opteretimo tijelo, stavimo šipku s tegovima na leđa, naša stopala su ta koja mozgu daju informaciju da treba angažirati bolje ili više mišića kako bi se održala dobra postura i ne bi došlo do povrede te kako bismo se mogli kretati ili vježbati.

Jako i funkcionalno stopalo je temelj za dobro i efikasno kretanje.

Šta je potrebno stopalu da bi se optimalno razvijalo? Potrebno je da budemo bosi što više, posebno djeca i naravno da se češće krećemo bosi. Postoje vježbe za stopala, ali su one suvišne ako smo veći dio vremena bosi. Ono što je jako loše za naša stopala jesu obuća s velikim đonovima i ulošci za cipele. Da, dobro ste pročitali, ulošci za cipele. Vjerovatno će me razapeti doktori koji prodaju uloške za cipele i dio roditelja koji vjeruje neutemeljenom marketingu ortotike. Mi smo napravljeni savršeno i sve na nama funkcioniše perfektno, pa tako i naše stopalo.

Ako stopalu dozvolimo da “radi svoj posao”, odnosno ako mu ne pomožemo određenim “plohama” ono će raditi svoj posao i oformit će svodove stopala. Ako oduzmemo tu sposobnost pomažući mu, ti mehanizmi će se ugasiti, a naše stopalo će biti slabije i slabije. Time se otvara mogućnost da pored deformiteta stopala razvijemo i deformitete koljena, kukova ili kičmenog stuba. Na primjer, ako svod jednog stopala uslijed nefunkcionalnosti nije razvijen, ta noga je uslovno rečeno, kraća od druge, samim tim će i koljeno biti u položaju drugačijem od optimalnog, kao i kuk, dok će kičmeni stub razvijati skoliozu.

Navedeni primjer je jedan od mogućih scenarija i najčešće važi za djecu u razvoju. Topla preporuka je da, prije svega, vaša djeca borave što više bosa kao i vi sami.  Princip rada tijela je takav da sve što tijelo radi po svojoj prirodi, ne treba mu pomagati, asistirajući mu tijelo će ugasiti svoje prirodne mehanizme. E sad, naravno ne možemo hodati uvijek bosi, ali možemo odabrati obuću sa što tanjim ravnim đonovima, te koristiti svaku priliku da budemo bosi i na taj način osigurati stopalima da “rade svoj posao”. Tako možemo unaprijediti svoju posturu i opšte zdravlje.

Izbjegavajmo dugo sjedenje na stolici

U nekim kineziološkim naučnim člancima sjedenje na stolici zovu “drugo pušenje”, a zašto? Sjedenje na stolici resetuje našu posturu, tako da se naglašava torakalna kifoza, tj. zakrivljenost kičmenog stuba u regiji grudnog koša. Glava ide prema naprijed, što je jako nepovoljan položaj i za naše disanje. Kod takvog položaja tijela dišemo plitko, najčešće na usta. Kod plitkog disanja, gornjim partijama pluća, razmjena gasova u plućima nije optimalna te se određen procenat kisika ne veže za crvena krvna zrnca i tako postaje elementaran. Elementaran kisik je otrovan za naše tijelo. Trovali se kisikom, zbog neoptimalnog disanja, ili ugljen-monoksidom iz cigareta, isto je, trujemo se svakim dahom. Zbog navedenih razloga sjedenje na stolici zovu “drugo pušenje”.

Poznato je da se velika većina razvojnih deformiteta razvija kada djeca krenu u školu. Razlog je što tada počinju duže sjediti na stolici, u kontinuitetu dva ili više sati. Do polaska u školu to nije bio slučaj, igrali su se i kretali, što je još jedan dokaz štetnog uticaja sjedenja na stolici. Za uzrok razvojnih deformiteta najčešće krive školske torbe koje su kriva adresa za ovaj problem.  Kako bismo trebali sjediti? Najbolje bi bilo sjediti na podu. Ako ste ikada probali sjediti na podu i raditi nešto (npr. pisati na laptopu), znate da ne možete držati jedan položaj, nego često položaj trebate mijenjati. Svaki od tih položaja je aktivan, pa vas iz tog razloga zamara, što je zapravo i dobro. To isto važi i za djecu, na primjer da zadaću pišu na podu.

Važan je i izbor sporta

Kada sam na jednom od seminara radio procjenu posture, primijetio sam da je, za razliku od većine kolega trenera prisutnih na tom seminaru, moja postura mnogo bolja, odnosno mnogo bliža idealu posture. To mogu zahvaliti prije svega vježbanju karatea od šeste godine, a zašto? Jer se karate vježba bos. Zato toplo preporučujem da birate sport na kojem su djeca bosa, a vi također vježbajte bosi ili u obući s najmanjim mogućim đonom. Važna stvar kod odabira jeste da sport bude simetrične kretne strukture, a ako to nije slučaj, provjerite da li trener ili klub u kojem se vježba, ima program koji amortizuje negativne učinke nesimetrične kretne strukture sporta.

I ne zaboravimo, jedna fantastična stvar je hodanje bos po zemlji, travi, morskom pijesku, kamenju na plaži ili još bolje hodanje u rijeci ili moru po pijesku ili kamenju. Zašto smo dobro raspoloženi kada smo na moru? Između ostalog i zato što smo jako često bosi i u kontaktu sa zemljom, ali o tome u nekom narednom članku.

***

Naslovnica / Image by jcomp on Freepik