Tri najvažnije navike za naše zdravlje

Veći broj ljudi smatra da je samo bavljenje sportom nešto najbolje što možemo učiniti za svoje tijelo. Na osnovu ličnog iskustva sam uvidio da to jednostavno nije istina, pogotov kada provedeš karijeru s trenerima koji nemaju mnogo znanja o oporavku i o drugim pojedinostima vezanima za fiziologiju i doziranje treninga.

Nakon nekoliko ozbiljnih povreda i pauza, kako bi se te povrede sanirale, te povratka u aktivno bavljenje sportom, još uvijek polupovrijeđen, trudio sam se da se u takmičarskom smislu vratim na puteve stare slave. Iako sam ranije ostvario naslov svjetskog prvaka u karateu i neke dobre navike, nije mi baš polazilo za rukom. „U glavi“ nisam više bio isti. Moje tijelo je imalo još uvijek ožiljke od povreda koji su uveliko ograničavale moju izvedbu kako na treninzima, tako i na takmičenjima. Iako mi je tada bilo samo 23 godine, zamislite, odlučio sam da se povučem od aktivnog bavljenja sportom. U tom period sam još uvijek mislio da je dobro trenirati do zadnjeg atoma snage, pa još malo više iznad toga. I naravno, s tom pogrešnom postavkom stvari, zaista nije bilo prostora za ikakav napredak.

Gorak korak nazad

Iako sam želio, bilo mi je jako teško naći bilo kakvu motivaciju za vježbanjem.

Nakon prvog povlačenja iz aktivnog sporta počeo sam da se bavim drugim stvarima, te razvijam različite biznise, što je bilo manje više uspješno. Iako sam želio, bilo mi je jako teško naći bilo kakvu motivaciju za vježbanjem. U trenutku kada bih došao u teretanu, pitao sam se zašto ja ovo radim kad nema više takmičenja…? Ne radim ovo da bih bio brži, jači, da bi moja izvedba na borilištu bila bolja… To je još jedan momenat razmišljanja i dilema koje ti sport donese, a što može negativno utjecati na ostale životne sfere.

Nakon godinu ili godinu i pol pauze, sasvim slučajno, sam preko Facebooka bukvalno, našao angažman u Rijeci, u Hrvatskoj te se ponovo počeo takmičiti. Takmičarski nije bilo tako loše, ali je moje tijelo naprosto otkazivalo. Svaki put kad bih uradio trening prosječnog intenziteta, prehladio bih se, te bio van pogona tri-četiri dana. Čak sam neka takmičenja odlazio prehlađen, a opet takmičarski sam bivao nekako najbolji bez treninga. Naravno, savjetovao sam se sa ljekarima, ali nije bilo pomoći i agonija je trajala.

Kako sam već spomenuo, došao sam do određenih sredstava od različitih biznisa, pa sam si mogao angažovati nutricionistu i kondicijskog trenera, u tom trenutku najboljeg u gradu. Trošio sam suplementacije mjesečno od 300 do 600 KM i bilo je odlično dok je trajalo. Nisam se više prehlađivao, a mogao sam trenirati i takmičiti se bez ikakvih tegoba.

Pošto su me poslovi „uzeli pod svoje“, nije više bilo ništa od ozbiljnog sporta, samo ponekad pokoja rekreacija. Iako je tijelo funkcionisalo kako treba i u tom novom režimu, nastavio sam trenirati samo rekreativno. Česti padovi imuniteta su se postepeno vratili, mada sam koristio suplemente i relativno se držao plana visokoproteinske prehrane. Onda mi se desilo nešto interesantno. Nakon jednog obavljenog treninga sam zaboravio unijeti suplemente, jer sam ih zaboravio ponijeti,  a moj oporavak je bio isti pa čak i bolji nego sa suplementima za poslije treninga. Od tad sam prestao koristiti sve suplemente i pronalaziti neke nove načine.

Znanja nikad dosta

Kako mi je opet trebao neki sportski izazov, počeo sam s fitness, kondicijskim i zdravstvenim edukacijama. Sjećam se tada svog prvog seminara. Bio je to kettlebell seminar Marina Bašića u Mostaru. Prethodni sarajevski seminar sam propustio iz nekog nepoznatog razloga. Taj seminar je zaista  u tom trenutku promjenio tok stvari. Prije svega je probudio motivaciju i ponudio neko super druženje, pa sam i sreo par prijatelja iz mog sporta, koji su se tada bavili kondicijskom pripremom i fitnessom. Uputili su me na neke nove edukacije. 

Predavač je rekao, da ako dišemo samo na nos i ako zalijepimo usta dok spavamo, tako možemo prevenirati infekcije gornjih disajnih puteva!

Moji poslovi su išli dobro, pa sam tako bio u mogućnosti galantno investirati u svoje znanje. Moj imuni sistem nije funkcionirao na zadovoljavajućem nivou još uvijek. Na jednoj od edukacija za funkcionalni trening je jedan segment bio vezan za disanje. Predavač je rekao, da ako dišemo samo na nos i ako zalijepimo usta dok spavamo, tako možemo prevenirati infekcije gornjih disajnih puteva! U početku mi je bilo smješno, ali ipak sam probao promjeniti svakodnevne obrasce disanja. Došlo je do instant poboljšanja, ne ogromnog ali poboljšanja.

Ubrzo nakon toga i Steve Maxwellov seminar je bio najavljen u Sarajevu, što je bila prilika za certifikaciju za kettlebell. Osim toga, to je bio i seminar s meni interesantnim temama disanja i mobilnosti. Naravno, bookirao sam si bez oklijevanja sva tri seminara te počeo vježbati, spremati se za certifikaciju za polaganja ispita za trenera kettlebella. Međutim, našao sam neke pogrešne informacije o tome šta je potrebno za pripremu za polaganje ispita, tako da sam uvježbavao nešto što je čak i deset puta zahtjevnije, ali što me je dodatno ojačalo.

S novim znanjima o disanju i dobrim odmorom moje tjelo je ponovo funkcionisalo solidno. Jeo sam sve što mi je „palo pod ruke“, ali ono što nije bilo dobro jeste to da sam dobio i mnogo kilograma. Kad vježbaš kettlebell, otvara se strašan apetit, bar u mom slučaju. Srećom, u tom periodu sam naletio na knjigu “Liječenje navodno neizlječivih bolesti” Ričarda Šulcea te tragom preporuka iz te knjige sam se dodatno informirao, pa svoju ishranu promijenio u 90% sirovu biljnu ishranu. Osjećao sam se, najiskrenije, kao nikada do tada u životu.

Na kraju, može se izvesti zaključak da su tri stvari najvažnije za vaše zdravlje, a to su: disanje, prehrana i vježbanje, i to baš ovim redoslijedom. O tome ću još pisati i s posebnim zadovoljstvom detaljno se posvetiti i u narednim člancima.

***