Ako mislite da ste već sve čuli o Istanbulu sačekajte kraj ove priče. Ispričat ću vam kako smo u samo 48 sati doživjele ono pravo, iskreno tursko gostoprimstvo zbog kojeg se ovom gradu uvijek vraćate. I vjerujte mi, vrijedi da pročitate do kraja.
Za one koji razmišljaju gdje iz Sarajeva pobjeći za vikend, a da mogu uhvatiti let u petak nakon posla i vratiti se u nedjelju navečer moj prijedlog je Istanbul.
Koliko puta ste čuli rečenicu: “Istanbul te osvoji ili ti njega.” I iskreno potpuno je tačna.
U Istanbul se ne ide bez plana, jer ako krenete spontano istraživati, shvatit ćete da mu nema kraja. Koliko god puta da odete, uvijek će vam ostati nešto neviđeno. Meni barem svaki put ostane. I to mi više nije žao, jer znam da imam razlog da mu se ponovo vratim.
Piše: Elvedina Obuća, magistrica komunikologije, novinarka, social media manager & content creator, „Činim vam digitalni marketing dosta bližim”
Nekada sam mislila da ljudi pretjeruju kada stalno idu u Istanbul. Danas ih potpuno razumijem.
Pa hajde da vam ispričam kako izgleda 48 sati u ovom gradu kroz moj lični doživljaj.
Rođendan u dva ujutro
U hotel smo stigle iza ponoći, ali kako to obično biva kada ste u Istanbulu na kratko nema odmora. Lokacija je bila savršena, manje od pet minuta od Aja Sofije i znale smo da moramo iskoristiti svaki trenutak.
Već oko dva sata ujutro sjedile smo na večeri. Našoj drugarici je bio rođendan i zamolile smo osoblje restorana da joj donesu kolač sa svjećicama. Ono što je uslijedilo bio je pravi mali spektakl. Kolači za sve nas, svijeće, baloni, čaj… i ono najljepše, ništa od toga nisu naplatili.
Tu negdje već osjetite ono po čemu je Istanbul poseban, a to je gostoprimstvo.
Jutro među lalama: Gülhane park
Odavno sam imala želju da vidim Istanbul u vrijeme lala, ali nikako mi se nije dalo. Ovaj put jeste i bilo je vrijedno svakog trenutka.
Umjesto Emirgan parka koji sam posjetila ranije, ovaj put smo odabrale Gülhane park. Lale su bile prekrasne, a atmosfera posebna. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze ovdje da se slikaju i to s razlogom.
Nakon jutarnje šetnje među bojama, krenule smo dalje prema Taksimu.
Taksim, Galata i male radosti
U Istanbulu se jako lako snalaziti uz Google Maps i Istanbul karticu možete doći gdje god poželite.
Na Taksimu smo predahnule uz đevrek, kupile magnete, a onda se podijelile dio ekipe u šoping, dio na profiterole i čaj.
Naravno, nezaobilazna je bila i Galata. Toranj koji me svaki put iznova oduševi, male uličice, rooftop kafići i pogled koji ostaje u pamćenju. Tu je i onaj poznati kafić iz serije, kao i mjesta gdje možete probati viralnu San Sebastian tortu.
Galata je jednostavno vibe. Prošli put su mi ostali u sjećanju ljudi koji su ovdje igrali i svirali dok čekaju red da se popnu do vrha tornja.
Dolmabahče i pogled na more
Sa Taksima smo se spustile do Dolmabahče palate, ali nas je dočekao ogroman red. Ponekad treba znati i odustati posebno kada imate samo 48 sati.
Zato smo produžile do Ortakoy džamije. Prekrasna, elegantna, tik uz more. Tu smo napravile pauzu. Sjele, udahnule i pustile da nas grad malo uspori.
Seven Hills i galebovi
Nekoliko minuta od Plave džamije nalazi se hotel Seven Hills, poznat po svom rooftop restoranu.
Ovdje ljudi dolaze zbog pogleda, ali i zbog jednog posebnog iskustva: hranjenja galebova. Držite komadiće hrane u ruci, galebovi dolaze, a vi dobijete fotografiju koju nećete zaboraviti.
Cijene jesu više, ali pogled i iskustvo to opravdavaju. I da Istanbul je danas osjetno skuplji nego prije nekoliko godina. Kada vidite cifre u lirama, treba vam malo vremena da se naviknete. Meni je ostala mala trauma od toga da za nešto treba da platimo nekoliko hiljada lira.
Večera kao lokalci
Za večeru smo željele nešto autentično. Po preporuci mog rođaka otišle smo u mali restoran blizu Plave džamije bez turista, samo lokalci.
Kofte su bile čista desetka. Meni je su u sjećanje došle scene iz turskih serija kada lokalci idu na večeru. Zaista smo uživale.
Večer s porodicom i pogled s visine
Jedan dio moje porodice živi u Istanbulu već više od 50 godina i večer je bila rezervisana za njih. S njima sam išla žičarom do Piere Lotija.
Red je bio ogroman, mislila sam da nećemo stići, ali se brzo kretao. Za otprilike sat vremena smo stigli do vrha. Kada smo stigli na vrh, popili smo čaj s jednim od najljepših pogleda na Istanbul. Vrijeme s rodbinom za mene je posebno. Zaista volim slušati njihove priče i iskustva iz života u Istanbulu.
Spustili smo se pješke do Eyup Sultana i završili večer uz kolače. A ako mene pitate slastice u Istanbulu su posebna kategorija ljubavi.
Posljednji dan i najljepša uspomena
Dan polaska smo provele mirnije kafa, čaj i pogled na Plavu džamiju. Kupile smo lokum, suvenire i još poneku sitnicu za ponijeti kući.
Na putu ka aerodromu desila se mala avantura. Auto mog rođaka je iznenada stalo na autoputu. Bez taksija, s malo vremena, situacija nije izgledala obećavajuće.
Rođak mi je rekao da ne brinem i da će nam neko stati. I zaista jeste. Jedan bračni par se zaustavio, primio nas u svoj auto i odvezao do aerodroma. Bez mnogo pitanja stali su da pomognu i primili strance u svoj automobil.
Ponudili su nas vodom. Na turskom naravno jer oni drugi jezik ne govore. Najslađa scena mi je bila kada nas je gospođa na aerodromu izgrlila i pozdravila kao najrođenije. U tom trenutku nazvao me rođak i rekao da auto opet radi. Izgleda da je to trebalo nama samo da vidimo kako su ljudi u Istanbulu gostoprimljivi.
Naravno stigle smo na avion, ali ono što smo ponijele sa sobom bilo je mnogo više od uspomena na znamenitosti. Ponijele smo dokaz da ljubaznost i dalje postoji. I možda baš zato zbog ljudi, Istanbul nije samo grad koji posjetite. To je grad kojem se uvijek vraćate.
***
Naslovnica / Cover image: Pixabay
