Kako su Barbarezovi zlatni dječaci na trenutak izliječili jedan umorni narod

Izvor fotografije: Reprezentacija.ba

Postoje noći koje su veće od sporta.

Noć s 31. marta na 1. april 2026. godine je bila takva noć. Golobradi mladići iz jedne male Bosne (i Hercegovine) očitali su fudbalsku lekciju četverostrukim svjetskim prvacima, Italijanima, i ostavili ih da ovog ljeta posmatraju Svjetsko prvenstvo preko televizora.

Te noći, na nekoliko sati, nestale su sve muke, podjele, frustracije i svakodnevni stres koji već decenijama nosimo kao društvo. Ljudi su izlazili na ulice, grlili nepoznate osobe, plakali, smijali se, pjevali. Na trenutak su bili obrisani svi problemi koje ovo društvo ima.

Nije to bila fudbalska pobjeda.

To je bila kolektivna psihoterapija jednog umornog naroda.

Jer sport često uradi za nekoliko sati ono što političari ne mogu za nekoliko godina, pa i decenija. Ujedini nas i podari nam nadu u bolje sutra. Podari nam vjeru da možemo uspjeti uprkos lošim izgledima.

A posebno kada pobijediš kao veliki autsajder.

Jer ako ćemo iskreno, na papiru nismo trebali otići na Svjetsko prvenstvo. Ni protiv Velsa u Kardifu. Ni protiv Italije u Zenici.

Na papiru su i jedni i drugi imali veće zvijezde, skuplje igrače, jače lige i više iskustva. Talijani se poradovaše kad zlatni dječak i buduća megazvijezda svjetskog fudbala, Kerim Alajbegović hladnokrvno zabi posljednji penal za pobjedu protiv Velsa. Pomislili su: „Odlično, lahko ćemo protiv ovih.“

Ali fudbal se ne igra na papiru. A ni život. Pouka za sve nas.

Koliko nas danas unaprijed odustane od vlastitih snova jer “nismo favoriti”? Koliko nas nikada ne pokrene biznis, ne promijeni život, ne priđe osobi koju voli, ne napravi hrabar potez, jer šanse nisu na našoj strani?

Previše ljudskih bića izgubi utakmicu života još u svlačionici vlastitog uma.

A Barbarezovi zlatni dječaci su nam pokazali da istinska ljubav i jaka želja na kraju pobjeđuju (statistiku).

Postoji ogromna razlika kada igramo za novac, i kada igramo za ono što volimo.

Kada igramo za ljubav, grb, narod, porodicu, uspomene, osjećaj pripadnosti i svrhu veću od nas samih, dajemo apsolutno svaki djelić sebe. A to se prepoznaje iz daleka.

Zbog toga su ove pobjede toliko odjeknule u regionu, i zbog toga je stigla najveća podrška iz okolnih zemalja u posljednjih trideset godina. Ne zbog fudbala. Nego zbog karaktera, borbe i emocije koju ovi dječaci demonstrirali. Dječaci kojima srce kuca za Bosnu i Hercegovinu, ali koji nisu opterećeni traumama prošlosti.

Golobradi. Hrabri. Puni samopouzdanja. Bez kompleksa. Bez straha od velikih imena. Igrali su kao da je sve moguće. I pokazali su da jeste.

To je najvažnija životna lekcija ove priče. Sve je moguće, ako dovoljno ludo želimo, i dovoljno jako vjerujemo.

Završit ću ove redove parafrazirajući djelić press konferencije Sergeja Barbareza, par dana nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo.

„Ja samo čekam taj dvanaesti šesti, 21 sat po našem vremenu… da tamo zasvira naša himna… i ostvarit će se moj životni san.“ – reče Kapiten Sergej, a oči mu se napuniše suzama.

Namjerno pišem Kapiten (s velikim K), a ne selektor. Znamo svi zašto. Kapiten kojeg su mnogi osporavali kao trenera. Govorili da nema iskustva. Da nije spreman za ovaj nivo fudbala. Kapiten koji svoj san, nažalost, nije dosanjao kao igrač na terenu, ali jeste sada, kao selektor. Ma ne selektor, „otac“ golobradih mladića koji za mjesec dana idu preko velike bare, zaplesati bosansko kolo s fudbalskom loptom.

Hvala ti Kapitenu, što si nas ovoliko obradovao, i još važnije, dokazao nam da je u životu sve moguće ako dovoljno jako želimo.

Zaplakat ćemo i mi s tobom „dvanaestog šestog u 21 sat“, kada u Americi zasvira himna bez teksta jednog napaćenog, ali prskosnog naroda.

***